“Zašto je društvo, poput djeteta u sobi ispunjenoj igračkama od vrha do dna, ipak uplakano i ljutito?”
Individue združene u jedno čine kolektiv. Samim tim, da bi se izbjeglo iz ruku kolektivnog narcizma, treba se iz tog čeličnog naručja neumorno čupati jedan po jedan pojedinac, jer bez narcističkih jedinki, ni kolektivni narcizam nebi poprimio tolike primjere, da bi se smatrao kolektivnim. Ne može se kuditi društvo bez da se kudi i sebe, stoga se ponajprije treba zagledati u svoju nutrinu, adresirati svoje nedostatke, ponizno saslušati svoje unutarnje dijete, pustiti ga da pokaže svoje rane kako bi se bilo kadro previti ih i zaliječiti.Pomoći sebi, da bi se imalo prava reći – društvu treba pomoć. Podsjetiti da sve ono čovjeku potrebno za sreću, mir i ispunjenost, već živi u njemu samom i njegovoj okolini. Čovjek je stvoren da stvara i da voli- tek kroz ono što je stvorio, i onog koga voli, može istinski doživjeti sreću za kojom toliko teži. Ali sreću, i ljubav prema samom sebi koja je potrebna da bi se pravilno volio drugi, društvo još uvijek traži tumarajuć’ po krivim ulicima, na blještavim plakatima, u izvježbanim, skupo plaćenim riječima poznatih lica, slovima na svojim dizajnerskim cipelama, u potocima alkohola, i antidepresivima. Istini za volju, čini se da će do faze buđenja, proći još neko izvjesno vrijeme.
Pripovijetka o Narcisu
U jednom je selu nekoć živio izrazito lijep mladić, Narcis, čija je ljepota bila poznata daleko van granica mjestašca u kojem je boravio. Mladić se izrazitom naočitošću već u ranim godinama izdvajao od dječaka, a dalo bi se, bez ikakve dvojbe sa sigurnošću reći i iza tih riječi stajati, da je umiljatošću nježnih , skladnih crta lica i zlaćane kose bivao oku divnijim i od samih djevojčica. Sasvim je nemoguće bilo pogledati ga, a ne pomisliti da ga je na zemlju postavio sam Apolon, na svoju sliku i sebi u čast, ništa manje njime zadivljen od običnih smrtnika. Narcis je svake godine bivao sve krasnijim, i sve je više bivao svijesnim da je jedinstven. Njegova je majka, također opčinjena dječakovom ljepotom, ponosita dala unutrašnjost kuće obložiti ogledalima da bi ga i onda kada je okrenuta leđima, bila u moći vidjeti. Narcis se, gledavši se svakog dana, i sam počeo zaljubljivati u sebe, ne primjećujuć ni uzdahe djevojaka pored kojih bi prošao, ni zavist mladića što je kriomice proizlazila iz divljenja. Nije vidio ništa drugo osim ogledala, i sva su mu se zrcala u vlastitoj kući najednom učinila malenima i nedostojnima njegove ljepote i savršenstva, stoga se dosjetio otići na jezero pokraj šume koju su i stanovnici okolnih sela smatrali najčarobnijom na tom dijelu svijeta, kako bi se u svoj punini odraza što mu jezero nudi, mogao sebi diviti i sebe slaviti. Došavši na jezero, mladić se, ugledavši svoj veličanstveni odraz što se pružao pred njim, i beznačajnost i blijedilo šume koja se iza njega, povinuto protezala, kao posramljena njegovom dražesnošću, poželi poljubiti. Na trenutak se nage nad jezero, i dalje opčinjen i opijen svojom ljepotom, približi svoje punašne usne ka površini vode, ali nespretnim korakom što ga učini prema naprijed, spotakne se i svom dužinom upadne u hladnu vodu. Nesretni mladić nije znao plivati, i utopi se na mjestu.
Premda je ova anegdota nalik bajci na prvi pogled tek puka tričarija, nažalost je elemente nestvarnosti zamijenila realnost i zastupljenost ovakve pripovijetke, sve očitija u post-modernom svijetu i društvu, u čiji smo okrutni, neumoljivi vir ubačeni. Ono što je potrebno naglasiti, a što bi se, uz sveveliku poučnost ove kratke priče dalo ne zamijetiti prvo, ili bi nezasluženo prošlo sasvim neopaženo, jest činjenica koju je tako lako vidjeti, ali često biva to da ono najočitije čovjeku ostaje nevidljivo. Možda se i samom Narcisu omakla tokom njegova života, da bi se na kraju, preko njegovih usta, prevalila pomiješana sa zadnjim uzdasima – paradoks samoljublja krije se u tome što ono neminovno vodi u svojevrsno duhovno (pokatkad, djelovanjem i pravo) samoubojstvo. Ubije li čovjek svoj duh, što mu , ustvari, preostaje? Kada bi se kakvim nesretnim slučajem Nietzsche ponovno probudio u današnjem svijetu, prohujao na trenutak ulicama tek da stane i pogleda neispunjena, bezizražajna ljudska lica što uokolo stupaju, dao se u promatranje gladijatorskih borbi korporativnog svijeta ili svoje prste zario u svu bijedu blještavila kojom je obavijena praznina reklamirana na bezbroj svjetlucavih sjajnih pokretnih ekrana, zasigurno bi sam sebe prekorio za naivnost koja mu je pomutila um rekavši da je „Bog mrtav“. Čovjek je mrtav. I nije Bog čovjeku poslao ni ubojitih poplava, ni kuge ni vatrenih kiša, ali ima biti da mu je dao nešto vrlo opasnije i potentnije – slobodnu volju, i neponištivo pravo da je koristi kako smatra primjerenim, a to oružje pak čovjeku je kroz povijest više puta poslužilo da oštricu koja mu je dana da se njome brani, da si prisvoji i stvori, usmjeri put sebe.
Kolektivni narcizam kao poremećaj osobnosti društva
Psihološki gledano, narcizam se kao poremećaj osobnosti javlja već u ranoj dobi od nekih četiri do pet godina, a dvije su mogućnosti koje čine plodonosno tlo potrebno narcizmu da proklija. Prateći korijen narcizma, primijetiti se mogu dva modela odgoja koja će, u većini slučajeva neminovno donijeti ili pridonijeti njegovom razvitku u kasnijoj dobi. Prvi je model odgoja onaj u kome je dijete platno na kojem će roditelj preslikati svoje mane, i to dijete u odsustvu topline, pohvala i ljubavi, postaje ispunjeno osjećajem nedovoljnosti koje zatim projicira na način da pod cijenu svega, mora zadiviti roditelje, tako reći juri barem trenutak roditeljska odobravanja i priznavanja, ne birajući cilj i sredstva. Valjajući se u kaljuži svoje nezadovoljštine, to dijete neće prezati pred ničim da svom bistvu poda barem malenu dozu vrednote u svojim očima kasnije, no vječno stremeći ka nečem više ono vremenom postaje nagriženo nemogućnošću da spozna svoju vrednotu, jer mu ista nikad nije bila priznata, tek u trenutcima pokazivanja nadmoći nad ostalima, kad bi se pokazao boljim od ostalih, mogao je, poput Narcisa, uhvatiti momenat za rep, i na čas uživati u njemu, kasnije se opet ispunjavajući bezizlaznom prazninom. Stoga će to dijete najčešće izrasti u emotivno osakaćenog pojedinca, koje neće znati pružiti drugom, jer će biti zaokupljeno pružanjem i grabljenjem sebi.Drugi je model odgoja pak sušta suprotnost prvoga, i premda bi se na prvu odmah požurilo zaključiti kako dva tako različita pristupa zasigurno ne mogu dati isti krajnji rezultat, zagrebe li se ispod površine, lako se da shvatiti kako su to samo dvije strane istog novčića. U drugom je modelu odgoja dijete ništa drugo doli produžena roditeljska ruka, koju on vidi kao svoj dio, i time se dijetetu podaje svega u izobilju, i ljubavi, i pažnje, i materijalnih stvari, ali izostaje bilo kakva kazna, suočenje s lošim djelima, i ukazivanje na pogreške. Takvo dijete postaje uobraženo, bahato, također lažne slike o sebi, a s druge strane, opet ispunjeno vječitim nezadovoljstvom i opet, neutaživom žeđi i gladi za dokazom vrednovanja.Kadro sebi priskrbiti ne mareći za cilj a u isti mah nesposobno da se suoči s bilo kakvom kritikom ili poslijedicama svojih djela, opetovano zanemarujući potrebe i osjećanja drugih, a bez sposobnosti istinite evaluacije vlastitih.
Tko nas odgaja?
Kolektivni narcizam bi se dakle, mogao protumačiti kao poremećaj društva koji je nastao njegovim krivim podizanjem. Čovjek koji je, za razliku od svojih predaka, u današnjem vijeku zaista dobio sve ono najpotrebnije i esencijalno za život servirano na tanjuru, a napretkom čovječanstva i daleko više od toga, nesretan je, nezadovoljan, do pola neprijatelj sebi a od pola neprijatelj drugima. U takvim se, daleko od poželjnih, uvjetima, nameće pitanje, gdje je pojedinac, a uzevši u obzir i da pojedinci čine društvo, gdje je cijeli kolektiv podbacio? Zašto je društvo, poput dijeteta u sobi ispunjenoj igračkama od vrha do dna, ipak uplakano i ljutito? Na to se pitanje nameće cijela svita odgovora, i djelomice bi svaki od njih bio točan, mnogi i u cijelosti, a za vjerovati je da bi svaki pojedinac na njega umio naći odgovor, koji bi vrlo vjerovatno oslikao i njegove vlastite nutarnje „srcobolje“, i kada bi se tako nakupilo mnoštvo odgovora, fragment po fragment, dao bi se složiti jedan zasigurno interesantan mozaik današnjice. A današnjica zaudara na trulost. Gore spomenute primjere neuspjeha i podbačaja u odgoju može se vrlo lako translatirati u pitanje današnjeg društva, valja se zapitati, tko odgaja društvo, a samim tim i pojedince? Ulogu roditelja, odgajatelja, kako kome milije i srcu draže, lukavošću su sebi prisvojile vladajuće korporacije koje pomoću svojih marioneta, poznatih i utjecajnih zvijezda filmske, tv industrije, sportaša, biznismena, a sve češće i pomoću ljudi koji su poznati samo zato što su poznati ali i izrazito dobrog poznavanja ljudske psihologije koju su upotrijebili kako bi što bolje naoružali svoj marketing zla. Baš poput roditelja iz prvog slučaja, oni kude društvo, podjednako je prisutna sugestija, a vrlo često ne sasvim izravno već podmuklo i otrovno kritiku prodaju kao dobar savjet. Ovladali su uvjerenjem da uvijek ima netko bolji, ljepši, imućniji, i da ga treba sustići. Ljudi su svoj identitet prilijepili za ono što posjeduju, gradeći svoje jastvo materijalim stvarima, nekretninama, odjevnim predmetima, titulama, gutajući u toj slijepoj igri mačke i miša čas sebe, čas ostale, vječito mijenjajući uloge, a nekoć iskreni društveni odnosi, vrelo na kojem su se ljudi dolazili napojiti nade, razumijevanja, podrške i prihvaćanja, postali su ništa drugo doli partija šaha, u kojoj valja dobro upotrijebiti glavu prije no što je naš protivnik upotrijebi protiv nas, i sve se posmatra kroz prizmu konkurencije.“ Roditelj“ zatim preuzima inačice drugog modela, što je vrlo interesantno. Gotovo paradoksalno uvjeravanje da se nikad neće uspjeti biti dovoljno dobrim, da će uvijek biti netko bolji, da bi se najzad ono pretvorilo u uvjeravanje kako samim pripadanjem ljudskoj vrsti, čovjek zaslužuje sve i kako treba častiti sva čula, baciti se u svakovjake užitke, i priuštiti si bogovski tretman, jer vrijedi se onoliko koliko se je spremno potrošiti, i uložiti.
Doima se kao da je pojedincu u današnjem društvu, na ruku diskretno privezana ceduljica sa deklaracijom i cijenom, a današnji međuljudski odnosi sve više nalikuju na kupo-prodajni ugovor. U samom je srcu kolektivnog narcizma jedno veliko proturječje njegovim vlastitim principa, koji se izgleda, poštuju samo onda kada ih je moguće dobro plasirati, a zatim i unovčiti. Svo se licemjerje očituje u bezbroj primjeraka, a valja napomenuti samo neke, kako bi se ukazalo na egocentrizam, i lažni moral koji je serviran na pladnju, a kojim se vrlo često ljudi i sami vole poslužiti. Boriti se za prava i interese onih, čijoj grupi pojedinac ne pripada, bez sumnje najuzvišeniji je akt kojeg je čovjek u mogućnosti doseći. U današnje je vrijeme izrazito moderno boriti se za prava svakojakih manjina koje su ruku na srce, zaista u nekim djelovima svijeta ili određenim situacijama i ugrožene, međutim, spomenula bih tu, bez ikakva omalovažavanja, isključivo usporedbe radi, nedavni pokret, prije reći pobunu ljudi bijesnih zbog nepravde, „Black lives matter“, koji je nakon ubojstva afroamerikanca Georga Floyda u SAD-u od strane bijelog policajca odjeknuo na svim društvenim platformama, a izazvao i prosvjede i u nekim, između ostalog, europskim većim gradovima. Za pretpostaviti je da je velika većina ljudi okupljenih na skupu nosila tenisice poznatih brandova poput „Nike“-a , „Adidas“-a i sl. Nije nužno “obući tuđe cipele” i napraviti par koraka u njima, da bi se shvatilo da su isti ljudi koji su došli obraniti prava jedne manjine, svojom kupnjom izravno podržali i potpomogli nečovječno iskorištavanje druge „manjine“,odnosno djela čovječanstva obzirom da je dovoljno pogledati unutrašnjost svojih tenisica, i shvatiti da su one većinom rađene u izrazito slabo razvijenim, siromašnim zemljama Azije. Ipak, „roditelj“ i odgajatelj društva, odnosno ljudi kao kolektiva uspio je nasamariti isto sjajnim reklamama, uvelike dobro osmišljenim kampanjama i kolaboracijama, i predstaviti iste te tenisice kao statusni simbol, kao ključ bez kojeg se ne može otvoriti vrata iduće skale na društvenoj ljestvici. Ipak do sada nije zamijećena neka veća angažiranost protiv istih tih brandova, ali ni protiv ostalih njima sličnih i jednako poznatih, kao ni da su pokrenute ikakve protu-kampanje u vidu podržavanja prava na dostojanstven rad i dostojanstven život. I tu se ocrtava karakteristika narcizma – samoljublje, a i lažna empatija, jer suosjećanje koje postoji samo onda kad se zbog njega ne treba ničeg odreći, nije ništa drugo do čisto licemjerje, i želje da se pojedinac predstavimo požrtvovnim, slabim na nepravdu, iako to u dubini sebe nisje, ili još nije spreman biti. Ljubav, temeljna vrijednost života pa i sam njegov kreator, u društvu duboko zagriženom u narcizam iz obećane je zemlje pretvorena u bojno polje – prepuštanje sebe zamijenilo je taktiziranje, ljubav se komada a njenim se mrvicama, u obliku tjelesnih užitaka, podaje zarad pukog zadovoljenja ega i čuvstva. Bilježnica se puni imenima da bi se tek što su napisana, prekrižila sa liste, i već se nazire prvo slovo nekog idućeg, nepoznatog imena. U svijetu u kojem se prestaje biti sigurnim u sebe, svoje namjere i iskrenost istih, kako vjerovati drugome? Duša se dopingira na najjeftiniji način – materijalnim stvarima, i ispunjenjem kratkotrajnih užitaka, na koncu bijes zbog prazne nutrine se gasi, ne iznenađujuće, vraćajući se na početak., da bi u neko dogledno vrijeme, bila zatražena pomoć psihoterapeuta, psihijatara i sličnih, vjerujući da se kod njega nalazi kakav tajni recept za sreću, ili pak eliksir radosti.
Komentiraj